Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir...
srijeda, 27.08.2008.
Priča
Tjeskoba. To je neko jesensko stanje. Isuviše je kompleksno za male ljude tako da me ne hvata često. Malo tuge, malo krivnje, malo bijesa izazvanog svima nam znanim osjećajem nemoći – to je ono kad stišćemo pesnice mokrih očiju i proklinjemo (neopravdano, dakako) sve što nam se nađe pri ruci. Onda slijedi tuga, nekakva bolesna melankolija rođena listanjem sjećanja što su prožete mazohističkim predbacivanjem zbog propuštenih prilika, gubeći s uma realne šanse ondašnjih okvira i vremena. Srebrni prah bolesne krivnje nadvija se nad nama, krivnje prema sebi te krivnje prema drugima, krivnje od koje nitko nema
koristi jer nitko osim nas ne zna za nju. Ponos ne zna za poniženje, što može biti dobro s obzirom da drugi ljudi poput hijena čekaju na ispoljavanje tuđih slabosti, a osjećaji krivnje su osobite slasti. Treba izvagati hoće li diskrecija donijeti više pluseva ili minusa, imajući na umu da potisnute stvari proždiru iznutra poput opake infekcije.
Može li, recimo, kiša isprovocirati tjeskobu? Čudno je to. Ljudi su čudni.
Čovjeka će u njegovoj sopstvenoj budućnosti ka konstantnoj tjeskobi gurati rutina, ta moderna glupost na koju je naprosto natjeran.
L.-ov mozak nikada nije analizirao osjećaje, možda ih se nekako podsvjesno stidio, prosto iz straha da ga ne proglase preemotivnom plačipičkom. S druge je strane, (ne)rado, ali u svakom slučaju prilično često rovao uglovima kreativnosti
zamišljajući bizarne situacije, osobito one u kojima se nije mogao izraziti, rastvarajući usta iz kojih ispadaju tek neki neartikulirani zvuci u obliku kakofonih samoglasnika. Jezivi prizori učinili su da suosjeća sa retardiranima, paraliziranima i mucavcima više no prosječni ljudi.
Njegov jedini prijatelj bio je metar i žilet, što je dovoljno da gotovo bez problema otvori vrata wc-a kafića u koji su zalazili, a premalo kako bi, stojeći čvrsto na zemlji, objesio sivi baloner o ružnu metalnu vješalicu u spomenutom objektu. Taj baloner nabavio je negdje u inozemstvu, a izgledao je kao umanjena verzija obleke onog rasopusnog inspektora C.-a, onog sa starim automobilom i poprilično ružnim lovačkim psom namjesto suvozača. Mali prijatelj ponešto je podsjećao na njega: bio je izrazito koncentriran i fokusiran na ono što radi, pažljiv slušatelj; kada bi se našao zaintrigiran, jamice simetrično
razmještene po ovalnom licu dodatno bi se udubile, a plavi bi se čuperak nakostriješio stvarajući gotovo okomit položaj sa tjemenom. Inače je imao prilično dobroćudno lice (inače je bio doboćudan).
Znate kako postoje ljudi koje tvrde da nisu iskompleksirani, a vjerojatno jesu, i to jako? Pri ovoj laži, plavom L.-ovom prijatelju mnogi su povjerovali. Često je isticao vlastitu vjeru, kako je on Božje oruđe i kako je sve Božja volja (pa i
njegova malenkost). L. je govorio da samo labilni vjernici ističu svoju vjeru i meni se nekako čini da je u pravu.
U bircu čije ime nije vrijedno spomena radila je, dakako, konobarica. Smješkala se bez razloga. Ovo također ne bi bilo vrijedno spomena kad taj osmijeh ne bi bio nekako vanserijski glupav, kao u djece ili mentalno zaostalih. Naginjući se
preko šanka (urnebesan prizor: zamislite patuljka kako sjedi na šankerskoj stolici, a još se i naginje podupirući se kratkim nogama i rukama o stolicu i šank) pokušavao je zaviriti u bijedan dekolte cure koja ih je posluživala. Maleni je smatrao kako je ona zapravo ljepotica, a specifični kes držao šarmantnim. Pred prijateljem nije skrivao osjećaje tako da je L. bio upoznat s ovim neobičnim simpatijama. Obojica su znali da su čovjeku s očiglednom fizičkom manom snižena očekivanja i standardi u lovu na suprotni spol tako da je neugledna konobarica bila malenom praktično jedini izbor, no to je bilo prebolno da se izgovori.
Kada je umro njegov jedini prijatelj, L. je osjetio tjeskobu.
Pokajao se za sve što je ostalo neizrečeno. Istovremeno je zaključio kako bi se, da je izrekao sve što je mislio, svejedno kajao, no to mu nije pomoglo. Zar je uopće trebalo?
Kladim se da je na nebu tjesno.
srijeda, 20.08.2008.
Kundera II
Vaši prljavi nokti i pocijepani džemper nisu ništa novo pod suncem. Nekad davno jedan filozof, cinik, ponosno je šetao po Ateni u pocijepanom ogrtaču uvjeren da se svi dive njegovoj ravnodušnosti prema konvencijama. Sretne ga Sokrat i reče mu: "Kroz rupe na tvom ogrtaču vdimi tvoju taštinu". I vaša prljavština, gospodine, tašta je, a vaša taština - prljava.
(Život je negdje drugdje)
subota, 09.08.2008.
Kundera
Ne, umišljenost nije bila glavni poticaj koji ga je tjerao
da piše. glavni poticaj bila je njegova slabost. Biti hra-
bar u samoći, bez svjedoka, bez nagrade u obliku divljenja,
sam pred sobom, za to je potrebna pomoć publike. u samoći
je sebi stvarao fiktivnu publiku. Osjećao je potrebu da ga
gledaju! Potrebu za pljeskom koji će mu ulitit snage!Barem
fiktivnim pljeskom!
Milan Kundera, Šala (IV, 9)
SUTRA
To Sutra, recimo. Pomislite li vi ponekad da odgovori na neka vrlo važna, a opet nepostavljena pitanja, lješkare negdje u hladovini, ispijajući koktelčić i smijući se nama, tragačima na vreloj sunjari? Kad je glavešina stvarala čitav koncept
apsolutnog Sutra, upotrijebivši pritom svu svoju kreativnost, zamislila je da ljudska glupost nikad ne poremeti to blago savršenstvo, perfekciju u koju se ne ulazi naglo, već polako, lagano, gotovo poput pada u baršunastu tamu. Pod krinkom slobode blagoslovljeni smo mišlju, što se ispostavila kao kardinalna greška. Drugim rječima, sloboda je potpuno ljudska stvar, kao , uostalom, i moral, ali o tome nekom drugom prilikom. Zahvaljujući pogrešci čisto čovječijoj, imamo samo nekakvo relativno Sutra upitne kvalitete; ljudi lažu, vrijeme u obliku beskonačnih momenata ljudska je tvorevina i stoga također podložno muljanju, ergo - Sutra laže.
Sutra mi priča gluposti o nadolazećoj jeseni i kišama. Opominje me šapatom i docira o sebi. Mogao sam, recimo, napisati da je velik dan taj Sutra, onako smio i sunčan; da donosi pobjedu i selidbu na novu razinu. Još se nekako borim da papir ne uprljam svojim sopstvenim očajanjem, gorčinom koja laže samu sebe i u čašu dolijeva crnu žuč. E sad, uhvaćen kako lamatam rukama u potrazi za ravnotežom na rubu današnjice, pred ponorom dobro nam znanog imena, osjećam kako mi se doslovce bljuje; jebeno Sutra je tako prljavo i glasno (šapati nadglasuju moje krikove!).
Nitko ne umije da mi slaže kao Ono.
Tješim se - na papiru je visoko iznad svog bijednog držanja.
Eto, danas je bio povoljan da za pisanju o Sutra. Pitam se za što će Sutra biti povoljno?
četvrtak, 24.07.2008.
"Crn-bel"
Curkom cure
kao kišne
kapi sreće
sa oblaka.
Boem stari
sagnut srče
plavu tugu
sa obala.
srijeda, 23.07.2008.
Antiratna
Zaprašiše uniforme sive
Cestu usku što kroz grad naš ide
Oka crnih djevojke se dive
Tog brusača noževa kad vide
U rat vodi nevino drugarstvo
Šarlatanstvo - mladosti pijanstvo.
Duga kosa vijori na drumu
Mladić plavi ponosno stijeg nosi
Čudne stvari sad su mu na umu
Metak kako dušmanina kosi
Grkljan sječen na livadi zjapi
Crvena dok krvca ne ishlapi.
Udar bubnja - juriš, mlati, pucaj
Glasić žrtve - gromovi krvnika
Livadom se šire; neki pucanj
Povećat´ će groblje mlad-ratnika
Divlje zvjeri puštene sa lanca
Ubiše zanesenog pijanca.
Ponos siju sjajne bajunete
Tamo urlik i strahove žanju
U pitomim selima svem´ prijete
Raduju se topovskom oranju
Prijatelji nekoć što su bili
Jedan drugog gleda da ucvili.
Miris zemlje i prasak granate
Oblak dima i golem-tenkovi
Posvud´ prate naše mlad-soldate
Rastureni crveni krovovi
žrtve brojne, da im kraja nema
Nit´ popova za tužne sprovode
Grobove im krasi krizantema
Braću na vrh neba dok odvode
Duhovi se smijuć´ rodu ljudskom.
četvrtak, 17.07.2008.
Nešto kao kraj
Komedija traljavog estete
To je naslov pjesme mog života
Divlji or´o bježi iz krletke
Divlja je i njegova ljepota
Bludne rijeke pod čeličnim mostom
Vrište nijemo - Posljednji sam ost`o.
Jure za mnom jutrom divlji vuci
Uplašim se pa počnem da drhtim
K´o Alaha kad se boje Turci
Bijega nema divljijeh od smrti
Divlji zvuci mozgu zvuče prosto
Posljednji, sam, posljednji sam ost´o.
Grlat urlik para oba uha
Dok s anđelom hrvam se pred zoru
Ščepala me je sljepoća gluha
Bez dodira krećem prema moru
Bljutav okus - žvačem ječam, proso
Glad me ubi - posljednji sam ost´o.
Čim uronim u duboke vode
Nestati će divljih tulipana
Modre vode - tko zna gdje me vode
U divljine kraj dubok-đerama
Gdje svemiri - turobni i jadni
Klokoću - ostadoh ja zadnji.
Daleke su sive svet-planine
Mrtvo meso sad mi gricka riba -
Nema suza za jal iz dubine
Morska struja nježno tijelo ziba
Jer i mrtvac ljubav mora ište -
Posljednji, sam - nikog nema više.
Oblak para krilo albatrosa
Venuć´ umlje smišlja stiha odi
Cvijeću divljem, što pokri ga rosa
Divlja kosa sanja o slobodi
Koju ptičji let šumarkom nosi
Jedini, sam - svi su drugi o´šli.
Čekam vrlu podmornicu snova
Da se vrati iz daleka lova
Da se vrati punim pluć´ma jureć´
Dugačka je bila povijest ova
K´o sirena - poj topline ljeta
Tamo m´ čeka mračak svih marakova
Al´ nadam se da ću biti sretan.
ponedjeljak, 30.06.2008.
Moja draga sanja u čarobnoj šumi
Na zelene je travke zime blage prosula.
Kao zemlja kišna, usne drhte meke,
Kajsije nedozrele bistra rosa osula;
Oči bjehu zvijezde, nebesko-daleke.
Bijelo lice pokrila crna je koprena.
Uspavanu dragu zalud vjetar budi.
Otpuhao i maramu, tanku kao sjena;
U grob dubok bacili je ljudi.
Pustili je nisu neka spava mirno!
Spokoj traži mala predvorjima uma.
I u smrti ljubav čedu zvuči divno;
Pepel plavi progutala čarobna je šuma.
petak, 06.06.2008.
Još jedan osvrt o vremenu i sl.
Napiši nekakv debilizam - sve ima čitatelja.
Evo, sad se od mene traži da za ocjenu ocjenjujem vrijeme. Sve nekako razmišljam što bi to ona dogmatska vječnost, skrivena u polovnom džepu radničkog kaputa, ispričala o momentu sadašnjice. Ili još bolje - kako bi se (i bi li se uopće) osvrnula na mizerni obol moje malenkosti u tom spektaklu. U datom trenutku vjerojatno ne, ali za par godina... tko zna (izvin´te na iskrenosti). Matematika je neumoljiva, što će reći da sa svojih nadmoćnih 16 nisam napravio ništa grandomanski. Ali gle čuda-radujem se stoga. Tko je uopće taj Tomašić i zašto si grabi komentare kao bogom-dano pravo? Gdje je bio prije 10 godina?
Koga je uopće briga.
Ma što rekao, ne mogu se oteti dojmu divne slabosti što me obuzima dok gledam tek blijede slike ispaćenih, tužnih i razočaranih lica iz čuvenog foldera prostog imena - Velikani. I uvijek mi dođe da napišem priglupu banalnost, nešto kao sada.
Moje banalno - čuvaj se lovca-zmaja. Nije uzalud zmajevka. Banalno, velim.
Dakle, vrijeme.
Svako vrijeme ima svoje porive, navike, kolateralne žrtve te posmatrače bez kraja i konca. Nadalje, svako vrijeme obilježava bezbroj duša, bezbroj tijela, glava, piskarala i glumaca. Ono gleda u budućnost, baš kao ljudi. Čim ugleda zamagljenu neizvjesnost, ljuljuška se nesigurno kao kositreni vojnik na onoj svojoj fragilnoj nozi. Koprca se bez prestanka u nevješto izrađenom kalupu dok se ne premjesti u naizgled ljepše tijelo, udobnije i sigurnije (ključna riječ je naizgled).
Struja svijesti nije svjesna što radi nama, običnim ljudim; nije ni sebe svjesna, moći udruženih umova koji zapravo i ne teže promjeni, već se po inerciji priključuju jednom pokrenutom odronu. Nije svaka promjena nabolje - zabluda televizije.
Kad pametni znanstvenik u nekom prestižnom Institutu za istraživanja inovacija koje će nam olakšati život i učiniti ga lakšim i jednostavnijim provali pametni izum koji ima kvalitete navedene u imenu same ustanove, kap prelije čašu.
četvrtak, 29.05.2008.
Duša vasione
Pokriva se mjesečinom čopor snježnog vuka.
Oteli su pred tri noći plijen hijenama.
Odakle tog jezivog, a predivnog zvuka?
Najljepša glazba svirana sedefnim pjenama.
Zaboravljeni kositreni vojnik ima jednu nogu.
Zar svijet mašte pozna nepravde i pljačke?
Nezgrapno kleči – moli se svom bogu.
Pomislih na čas – o, naivne li igračke.
Stani na tren! Vječno potraži u suzama
Prvih mačića, što doimaju se istim.
Jesu li i lavlji humci prekriveni crvenim ružama?
Isprat će nebo bljuvotine ljudske tekućinama bistrim.
Prazni oblici milijuna lica nad vodama trepere.
Gole travke savijaju smjelo nejaka tjela svoja.
Njegov pogled, bez očiju dubok, u daljine se stere.
To otkriva se božansko paletama boja.
Kakvo li sam samo ništa na riđoj planeti!
Ravnoteže sivih svemira smrtno me plaše.
Bojim se stoljetnog kamena vrh drevne goleti.
Sablasti šuštanja lišća mene će da straše.
